Osobni osvrt vođe kruga planinki na Smotru 2010.

…i evo logor sada već se ruši…riječi su pjesme koju smo između ostalih pjevali na zadnjoj logorskoj vatri. Evo prošlo je već skoro mjesec dana otkad smo prvi put došli na teren, a uspomene su još tu kao da je sve to bilo jučer. Dočekalo nas je samo nekoliko šatora na velikoj livadi, a za samo nekoliko dana to smo doveli u konačan izgled logorskog kruga. Članovi su se iskazali svojim trudom već prvi dan. Iako su svi mislili da su neke planinke još male i da će im to sve biti teško i naporno one su u puno slučajeva pokazale da su bolje i od nekih izviđača. Osim same izrade logorskog kruga i uređenja svojih šatora iskazale su se i na logorskim vatrama – od one prve, pa sve do zadnje nizale su dobre skečeve. Na izazovima bi primjenjivale stečeno znanje, ali i naučile nešto novo (ako ništa barem to da kad su u koloni da hodaju rubom ceste). Stekle su nova prijateljstva, ali i pojačale neka stara. Iako malo ''ajmekajuči'' zbog toga što su se morale veoma brzo otuširat, nakon 2 puta shvatile su da nisu kod kuće te se prilagodile predivnom životu u šumi daleko od smoga, zagađenog zraka, prometa i civilizacije. Ni mi vođe patrola nismo baš cijelo vrijeme trčali za njima i tjerali ih da rade. Svoje slobodno vrijeme smo u početku iskoristili i ostali malo duže vani, ali uglavnom bi se vrlo brzo umorni od svega uvukli u svoje vreće za spavanje. Sve u svemu smotra je bilo jedno veliko nezaboravno i poučno iskustvo koje će svi još dugo pamtit po lijepim uspomenama. Bile to uspomene na vatre, popularne toi-toi zahode, nove prijatelje ili slično. Mislim da bi nas dosta dalo puno toga da je smotra trajala barem dan duže.

By: Paula Marković